
''Neke cudne stvari meni prolaze kroz glavu
Ja se cesto pitam da li umem da li sam u pravu
Da li vidim, da li cujem, da li osecam i da li,
Da li verujem u ljude i da li ljude dobro znam..''
Ja se cesto pitam da li umem da li sam u pravu
Da li vidim, da li cujem, da li osecam i da li,
Da li verujem u ljude i da li ljude dobro znam..''
(Familija-Paranoja)
''Čovek je čoveku vuk.''
Nemam šta da dodam na to. Mislila sam da pišem, ali i kilometarskim postom bih manje rekla nego što su to mudri ljudi u ovih nekoliko rečenica... Dok pišem ovo, drug mi kaže da su sve žene kurve. Njegova mama nije žena, pretpostavljam?
Drugi drug kaže da je kurva samo devojka koja je živela sa njim tri godine. Do sad nije bila, pa zaključujem da se kurva postaje preko noći.
Neko treći mi je rekao da mrzi ljude. U prvi mah sam se začudila, ali onda sam shvatila da ga razumem. Ono što mi je u poslednje vreme uzrečica je ''Ima nas raznih.'' Ne jer je nešto posebno mudra, nego jer nemam šta drugo da kažem.
Ni ne trudim se da razumem ljude...Oko sebe imam deset onih pravih, možda i manje. Svi ostali mi se gade. Postupci, razmišljanja, utisci... Svi se međusobno kopiraju i podržavaju tuđe stavove. U nedostatku mozga i kreativnosti da izgrade svoje.
''Ima ljudi koji izazivaju i potiču ono najbolje u nama i drugim ljudima, samo…ti se ljudi ne mogu otkriti na prvi pogled. Oni ne vole nositi zlato ni srebro (a po njihovu bismo ih sjaju možda prepoznali).''
(J.Klepac)
Juče je jedna od najboljih osoba koje poznajem izjavila da je svesna da je gluplja i ružnija od jedne druge osobe sa kojom se ne bih družila ni da mi plate. Došlo mi je da joj opalim šamar, muški.
I uradila sam to. Rečima.
''Ponekad, dok razmišljam o ljudima,
čini mi se da je šteta što Noa i njegovo društvo nisu zakasnili na brod.''
(Mark Tven)
Ima li cudnijh bica od ljudi. Cini mi se ponekad da celo svoje postojanje posvecujemo nastojanju da neprekidno nanosimo bol, istovremeno se zaleci kako zivot nije fer prema nama, iako nismo nista ucinili da ga ucnimo boljim nekome drugome.
ОдговориИзбришиDeca ne umeju da lazu, ona pokazuju svoj duh onakav kakav jeste, i posmatrajuci ih u igri zakljucujemo da umeju da budu nevidjeno surova. Kako deca odrastaju ona sticu vestinu da tu surovost prikrivaju - neko recima, neko delima... uvek ostaje otvoreno pitanje - ko smo mi zapravo, i kako bi reagovali na sebe da se mozemo sagledati tudjim ocima.
Upravo me ovo poslednje najviše i plaši. Ogromna rečenica, pitanje. Bez odgovora.
ОдговориИзбриши