31. 5. 2015.
12. 3. 2015.
Ne piše mi se.
Drugarica mi je jednom rekla da ne umem da pišem kad sam srećna. I ne umem. Imam hiljadu misli u glavi ali nijedna neće preovladati dovoljno da je stavim na 'papir', tj blog.Ipak, probam.
Ovih dana zaključila sam da su naše velike stvari velike samo nama, da se ne potresa svet kad ja imam maturu, prvi ispit, prvo šta god i sve ostalo. Ma jok. World keeps spinning 'round.
Neozbiljna sam i to mi se obija o glavu. Počinjem da mrzim tu svoju sreću koja me tera da gledam u zid i smešim se i ne radim ništa drugo, mesecima.
Umesto osećajnija, postajem sve ravnodušnija prema svemu. To je malo i posledica okruženja-onog trenutka kada sam shvatila da ne mogu da nahranim svu gladnu decu i udomim sve smrznute prosjake, izmenim državu ili pronađem lek protiv raka, od tog sam se hladnog tuša dugo oporavljala i iz te bitke izašla kao ravnodušnik.
Danas sam poželela da se vratim u 2012. samo da bih izašla s drugaricama u našu kafanu i pijana grlila taksistu koji mi je sasvim slučajno bivši dečko a ujedno i komšija. Razbila bih čaše i lila suze kroz smeh. Baš u tu godinu, u tu kafanu koja je danas renovirana i ne liči na sebe. U ono leto kad sam malo volela, malo više patila, i na onu staru dobru Lukasovu plakala i plakala...
Vremena se, ipak, ne vraćaju niti ubrzavaju. Iako knjigu čitam od poslednje strane, ne bih volela da znam kraj svojih lutanja. Ovih dana se nekako najviše plašim da ću se...razočarati.
Ovih dana zaključila sam da su naše velike stvari velike samo nama, da se ne potresa svet kad ja imam maturu, prvi ispit, prvo šta god i sve ostalo. Ma jok. World keeps spinning 'round.
Neozbiljna sam i to mi se obija o glavu. Počinjem da mrzim tu svoju sreću koja me tera da gledam u zid i smešim se i ne radim ništa drugo, mesecima.
Umesto osećajnija, postajem sve ravnodušnija prema svemu. To je malo i posledica okruženja-onog trenutka kada sam shvatila da ne mogu da nahranim svu gladnu decu i udomim sve smrznute prosjake, izmenim državu ili pronađem lek protiv raka, od tog sam se hladnog tuša dugo oporavljala i iz te bitke izašla kao ravnodušnik.
Danas sam poželela da se vratim u 2012. samo da bih izašla s drugaricama u našu kafanu i pijana grlila taksistu koji mi je sasvim slučajno bivši dečko a ujedno i komšija. Razbila bih čaše i lila suze kroz smeh. Baš u tu godinu, u tu kafanu koja je danas renovirana i ne liči na sebe. U ono leto kad sam malo volela, malo više patila, i na onu staru dobru Lukasovu plakala i plakala...
Vremena se, ipak, ne vraćaju niti ubrzavaju. Iako knjigu čitam od poslednje strane, ne bih volela da znam kraj svojih lutanja. Ovih dana se nekako najviše plašim da ću se...razočarati.
Пријавите се на:
Постови (Atom)