Navlači majicu koja je oslikana kao karta, broj sedam, herc.Raspušta kosu do laktova osećajući kako joj nemirni krajevi golicaju golu kožu. Hvata torbu i još par sitnica i izlazi...
Nije sigurna na koju će stranu. To je ipak njen san, može gde god poželi.
Nije sigurna na koju će stranu. To je ipak njen san, može gde god poželi.
Možda će sačekati tramvaj broj sedam i njime otići do autobuske, i dugo, dugo posmatrati ljude. Videće majkusa bebom i muža kako vuče kofere. Izgubljenu studentkinju koja je prvi put tu. Pokazaće joj pravac.
Udahnuće duboko i osetiti miris štrudle sa makom... Kupuje jedno parče u staroj poslastičarnici i jesde ga satima. Iz torbe izvlači knjigu sa crvenim koricama i zlatnim slovima: Koeljo. Okreće šezdeset i petu stranicu i isključuje se iz sveta oko sebe. Ljudi žureći prolaze pored zaboravljene poslastičarnice, bace pogled na devojku sa ogromnom mašnom na glavi, udahnu topli miris testa i karamela, i nastavljaju svojim putem.
Ona sedi u uglu, za malim stolom tirkizne boje. Okreće stranu za stranom gutajući sva slova, smišljajući unapred peripetiju i kraj. Ne primećuje da je već veče.
Debela domaćica sa tršavom punđom i keceljom na tufne joj prilazi.
Ustaje sa drvene stolice strpavši poslednju mrvu kolača u usta. Sklapa knjigu i polazi putem suprotnim od onog kojim je došla...
Možda će zalutati u neki crnački kraj gde će se izgubiti u ulicama isprepletanim košarkaškim terenima i dečjim parkićima, a onda će se trgnuti i vratiti se u svoj sivi hodnik, tražeći ono poznato lice, dozivajući Bezimenog dečaka... Odzvanjaće pesma Kendre Morris i zamišljaće da je u spotu. Ima dve savršene pletenice i crvenu narukvicu na levoj ruci. Pronalazi svoj stari dnevnik. Par stranica je uvijeno od prolivenih suza. Na jednom mestu je kap krvi i objašnjenje. Negde se provlači i rečenica:,,Istorija se ponavlja'' ...
Možda će i upoznati nekog. Devojčicu crne kose i crnih očiju u plavom šortsu koja će je uhvatiti za ruku i pokazati joj budućnost. Ili će početi da vidi brojeve u 3D formatu.
A onda će je probuditi na najsuroviji mogući način. Naglo. Oduzeće joj najveću biblioteku na svetu, iščupaće joj biretu iz ruke...Kao što su oduvek i činili...Budeći je..
"srećom: jastuci ništa ne govore.
čuvaju milion tajni u mekoj belini perja.
oni su kao lađe,
velike bele lađe,
što plove u nemoguće,
u snove,
u bezmerja..."
čuvaju milion tajni u mekoj belini perja.
oni su kao lađe,
velike bele lađe,
što plove u nemoguće,
u snove,
u bezmerja..."
Нема коментара:
Постави коментар