One trenutke, kada sam sedela u svoja 4 zida, imala želju da nekog pozovem ali ne i ideju koga bih, trenutke kada se suze smenjuju sa duzama jer smeha nema više, trenutke kad osetim potpuni gubitak svake ambicije,želje,motivacije,ideje o daljoj budućnosti,kad provedem 10 dana u krevetu ne radeći ništa,kad prekinem dijetu oko koje sam se lomila, kad odbrusim drugarici koja je poslednja osoba sa mrvicom strpljenja za mene, kad nemam želju da prošetam ali se forsiram da izađem makar kupila čokoladu i nastavila začarani krug, kad ne razgovaram sa rođenim bratom koji je moja duša i srce, kad me razočara iznova nešto što sam uradila pre 10 godina na primer...
Ove trenutke,kada sam kao besan pas zarobljena u svojoj glavi, nikada neću zaboraviti.
Moja jedina motivacija za disanje danas je:"Sa dna možeš samo na gore."
Нема коментара:
Постави коментар